Čudna priča kontradikcije
Foto: pixabay.com
Strpani u zatvore vlastitih umova
Častimo se besprijekornim idealizacijama
Svega što nam je stavljeno na pladanj da se okušamo
A stoji klopka iza svega
Kao da smo miševi u mišolovci
Životinje u cirkusu
Nedužni u pritvoru.
Smatramo da držimo nešto pod kontrolom
A kontrola drži nas
Sazdane od tisuće komadića moći
Duboke moći
Koja biva ponukana našim uvjerenjima
I onim ludim majmunom od uma.
Umovanje dajemo bezuvjetno
Dok trgujemo ljubavlju
A priča treba biti obrnuta.
Priča treba biti ispričana
Iz nutrina, organa, rebara i visina.
Krijemo se iza etiketa, diploma, naslova i naziva
Krijemo se iza velikih autoriteta i masovnih korporacija,
Krijemo se iza gurua, učitelja i proroka,
Dok nas program drži u šaci, a mi činimo umorne korake u očajanju za uputstvima za upotrebu.
Objeručke dajemo sebe i svoje sve da se sa nama rukuje sa drugih strana,
Pristajemo na vanjsko milosrđe, umjesto davanja,
Pristajemo na učenja bez morala s ustima punim predrasuda,
Glavni aparati za upotrebu su nam zvukovi, slike, vizualizacije u pokretu,
Koje nas sprječavaju da čujemo unutrašnji glas.
Čujemo samo van,
Gledamo samo van,
Idemo samo negdje, tamo, sutra,
A nismo unutra.
Nismo tu.
Nismo sad.
Krasimo se etiketom,
A ne vlastitim identitetom,
Niti ne poznajemo ga, zaista,
Već programirani hodamo svijetom.
Gdje su trenuci bez žudnje za onime što vidimo na platnima?
Gdje je igra satima, bez da nas zatvaraju mnogim vratima?
Gdje su dodiri nježni puni ljubavi, bez usta punih riječi prolaznih?
Gdje je čovjek koji je sve bez svega što misli da ga poznaje?
Gdje?
Reci mi,
Gdje?
Autrorica: Roberta Prelčec
Izvor: https://www.facebook.com/profile.php?id=100073913388523
Živi trenutak 