Čudno je čuti drvo i njegovu priču

Čudno je čuti drvo i njegovu priču

Foto: pixabay.com

Mislimo.

Mi, ljudi.

Čudno je.

U najmanju ruku.

Pričati s drvom.

Stolicom.

Pticom.

Čujemo samo ono što želimo čuti.

Tako mislimo.

Nesvjesni.

Da je sve energija.

I da nas okružuje.

Bombardirani informacijama.

Izgubili smo dar osluškivanja.

Zatvorenih srca.

Otvorenih ušiju.

Zagađenih umova.

Od svačega.

Što nam i ne treba.

Što služi nekome.

Nama, ne.

Što stvara brige.

I strahove.

Podjele.

Gdje nema Ljubavi.

Sve manje je milosti.

Za ikoga.

Prolazimo.

Pored svega što nas okružuje.

Slijepi.

Gluhi.

Ne usuđujemo se voljeti.

Poštivati.

Čuti.

Drvo.

Stolicu.

Pticu.

Jer, čudno je to.

A mi želimo biti normalni.

Moramo biti.

Mi, normalni.

S nenormalnim kaosom u glavi.

Od informacija.

Jer, normalno je…

Vjerovati tome.

A čudno je čuti drvo.

I njegovu priču

Autorica: Žofa Gregorinčić

Izvor: jadranka.b.gregorincic