Istinski dobar čovjek
Foto: pixabay.com
Kažu: „To je pravi čovjek – dobar je ko hljeb, možeš ga nogama gazati.“
Ne, ne mislim da je to pravi čovjek, nego samo čovjek bez ponosa, hrabrosti i karaktera.
Odrasla sam među dobrim ljudima. Časnim ljudima. Dostojanstvenim ljudima. Pravim ljudima. Onim što im je tvoje blagostanje preče od sopstvenog i što će, bez imalo premišljanja, oštetiti sebe da bi održali riječ koju su ti dali.
Onim što nikada neće iskoristiti tvoju slabost ili odbiti da ti pomognu. Onim što ne prkose tvojoj sreći i prešutjet će sve ono što te može uznemiriti, a cijeniti te i štititi bez obzira na tvoje prezime, zvanje, obrazovanje, stalež, vjeroispovijest i pripadnost bilo čemu. Ali samo ako to zaslužuješ.
Jer, pomisliš li da je takav čovjek glup, da s njim možeš raditi što ti je volja, da ga možeš iskoristiti a da to ne primijeti, poniziti ga svojim bezobrazlukom, kupiti proračunatošću, ulizivanjem i licemjerjem, obmanuti slatkim lažima i pretvaranjem da ti je stalo, vrlo brzo ćeš spoznati da tvoj pasoš pri prelasku njegovih granica, jasno određenih granica iscrtanih principima, ponosom, obrazom, vlastitim mišljenjem i stavovima, već odavno ne vrijedi.
Istinski dobar čovjek, pravi čovjek, nikad nije slabić, hijena, izdajica, ptica kukavica, rugalica, izaleđni ubica. On nije ohol, zajedljiv, osvetoljubiv niti mizeran i u jednom smislu, ali ni gluh, nijem, slijep i nipošto malouman. Nije ni povodljiv pa da ga, poput dresiranog psića ili kakvog projektila, drona, možeš navoditi kuda ti je ćejf.
Ako slučajno poznaješ takvog čovjeka, dobrog čovjeka, pravog čovjeka, čuvaj ga kao očinji vid. On je endem i njegova izumiruća vrsta hitno treba pod zaštitu UNESCO-a.
A ako se pitaš kako zaslužiti njegovu naklonost, odgovor je prost – pokušaj biti poput njega.
Autorica: Amela Alilović
Izvor: ella.ali.121
Živi trenutak 